RSS
 

Posts Tagged ‘maksimir’

Predblagdanska sezona u „Duheku“

07 Pro

Kako se s početkom prosinca, haldnijim danima i ponegdje prvim pahuljama snijega grad odijeva u blagdansko ruho, predbožićno raspoloženje svakom danom sve se više osijeća i u „Duheku“.

I dok Lisa, naša retriverica, i Asja, aljaška malamutica na čuvanju, s radošću pozdravljaju hladne dane, mi ostali tapkamo na mjestu na livadici, šmrčući i posežući za maramicama, dok su Lady i Iskrica pak podjeljenog mišljenja – hladnoću ne uzimaju previše k srcu i, premda kratkodlake, brzo se zagrijavaju u igri.

Božićni ukrasi diljem grada i svuda po prodavaonicama polako u nama bude duh Božića, pa se ozbiljno spremam na prekopavanje po ormarima u potrazi za Lisinim i Ladyinim omiljenim akvizitima – sobljim roščićima na rajfu i Djed Mrazovim kapicama. Još mi niti jednom nije uspijelo slikati ih s time na glavama a da pritom ne izgledaju kao psi npr. sa Facebook stranica u tipu „Zaustavimo zlostavljanje pasa“, pa se nadam ove godine biti bolje sreće, a koliko će Lisa i Lady biti kooperativne, bolje ne nagađati… Njima naravno, nije to bed samo po sebi, ali kako su u to vrijeme uvijek prisutni i gosti, ozbiljno sumnjaju u svoj kredibilitet kao pasjih glava kuće, pa pokušaj slikanja sa kapicama i rogićima obično završava tako da ih na glavu uspijem staviti samo sebi…

U svakom slučaju, premda do Božića ima još vremena, svi se polako veselimo dolazećim blagdanima, obečajući si da će ove godine sve proći bez strke i stresa, koje redovito i primarno priredim ja, okupirajući kuhinju danima prije tijestom za kolače te naganjajući Lisu i Lady po kući koje, uvijek spremne pomoći, uporno pokušavaju otuđiti nešto od materijala – da mi olakšaju posao, naravno… Istom uče i goste, koji to redom svaki puta iste sekunde usvajaju, pa ako namjeravam napustiti kuhinju na sekundu, moram je osigurati dvostrukim lokotima, hehehe….

Slatke muke u to su doba zasijenjene samo jednom velikom manom blagdana, posebno u urbanim sredinama – petardama. Kako se većina pasa boji pucnjeva tijekom tog perioda od Božića do Nove godine, šetnje povremeno postaju prava umjetnost jer se velik broj pasa – uključujući naše Lisu i Lady – uopče ne usude van, pa ciljamo najtiše periode tijekom dana kako bi peseki barem donekle u miru obavili svoje i uživali na sviježem zraku. Za igru vani tada je malo tko raspoložen pa većinom, nakon nužde, svi vuku natrag doma, u svoju malu oazu gdje se igraju neometani pucnjavom izvana.

Ja se dodatno veselim tom periodu i zbog godišnjeg s posla u uredu u kojem radim, tako da ću biti i više doma, pa ako se zateknete u blizini s ljubimcima – svakako se javite ili navratite na livadicu kod Švarcove!:-)

Asja i Lisa

Asja i Iskrica

 

 
nema komentara

Objavljeno u kategoriji informacije, novosti, općenito

 

Zagrebački duhek –kolekcija ljeto/jesen 2013.

29 Ruj

Dragi svi, evo nas konačno opet s vama! Moje iskrene isprike na rijeđem javljanju – u nedostatku vremena manje stignem uređivati blog, ali mi je svakako drago opet navratiti kad god ugrabim koju minutu – a nadam se i vama!

U ovom postu predstavljam vam neke nove, kao i neke stare goste kod „Duheka“, koji nam nastavljaju uljepšavati dom, svakodnevnicu i život! Stoga, hvala vam svima od srca na interesu, povjerenju i vijernosti!

I dok ljeto ostavljamo iza sebe i kročimo u novu, jesenju sezonu s kojom nam dolaze i kišni, hladniji dani – neke se stvari kod nas ipak ne mijenjaju! Tako vesela ekipa nesmetano nastavlja sa zaista bitnim stvarima u životu – igrom, klopom (i žicanjem iste) te poštenim spavancem na pošetnim mjestima – poput kauča ili, još bolje, mog raspremljenog kreveta.

Vidite, ovo nije samo post o „Duheku“ – ovo vam je life – lesson!

Sad se, molim vas, malo koncentrirajte jer u protivnom nema šanse da skužite što sam željela reći. Mislim, spremam se na verbalni rafal…can’t help it! <3

Dakle, osim što je u životu vrlo važno uvaliti se na moj kauč/krevet (za psihoanalizu i psihoterapiju možete se naručiti svakim radnim danom u uredovno vrijeme – ako ste te sreće da vam se javim na telefon – a rezultati su zagarantirani! koliko god da ste puknuti, just put your trust in me i prepustite se mom vodstvu – bit ćete još više! :-D ) podjednako je važno i povremeno prekopati po smeću i prežderati se stvarima od kojih vam je zlo, a ako ste vidjeli onu novu foru sa ostavljanjem čiste hrane za beskućnike, shvatit ćete i pozadinu potrebe nekih koji stanuju ovdje – što trajno, što privremeno – da pojedu sve što se u i oko smeća nađe. To što se kroz život kreću na 4 noge nije im excuse, no pokušavaju se time pravdati. Što mene posljedično prisiljava da se isto tako krećem za njima…Ne nužno na sve 4, premda priznajem da nisam daleko ni od toga…

Dakle, da pojasnim poantu – Vaši psi pokušavaju smeće lišiti njegovih najaromatičnijih sastojaka. Stalno.

Zar?! I zašto, pitate se?! Da.

Čujte, jedan razlog tome je empatske prirode, koja im onemogućava da pored toliko gladi i patnje na svijetu dopuste da se s hranom razbacuje!

Drugi razlog tome je taj što Vi doma svoje pse ne hranite, pa preživljavaju jedino zahvaljujući okolnostima koje Vas primoraju da ih povremeno date na čuvanje, gdje konačno imaju priliku izboriti se zadnjim preostalim atomom snage za život, odnosno, hranu. Naravno da ih na čuvanju ne hranimo ni mi, pa su primorani preživljavati na smeću! I, da ne bi bilo zabune – oni šlaufovi oko prsa su samo dlaka, a zaobljenost trbuha je samo nadutost od gladi!

Sada me izvinite…rado bih ostala čavrljati no opet mi je roknula kanta u kuhinji, a i škripa polica iz smjera špajze mi djeluje zastrašujuće…!

Ako poživim – pričat ću! :-D

 
nema komentara

Objavljeno u kategoriji informacije, novosti, općenito

 

“Duhekovi” šaroliki gosti

14 Srp

I dok ljetno vrijeme mami i peseke i nas van, bar kada nema prevelikih vrućina, u “Duheku” borave i drugi, više
“indoor” gosti.

S nama je ovaj put divan afrički tvorić Vjeko, a tu su i par papigica tigrica – Blue i Grini – koje prave izvrsno društvo našem Kikiju.

Životinjice koje dolaze s kavezima u njima se i drže, s tim da se povremeno puštaju, ukoliko je to moguće. Ptice i tvorići koji su tek stigli svakako u prvo vrijeme ostaju u gajbicama, kako bi im se dalo vremena za akomodaciju na nas i na novi prostor. Ovisno o dužini boravka, i reakciji samoga gosta, potom se pristupa i puštanju.

Sa životinjicama se, dakle, postupa kao da su naše i kao da smo ih tek nabavili, ukoliko su kod nas prvi puta.

Mnogi me ljudi pitaju kako se životinje različitih vrsta ophode i slažu međusobno. Prije svega – životinje jedne vrste u pravilu nemaju kontakta sa životinjama druge vrste, pa svakako ne dolazi u obzir puštanje tvora u prostoriji sa ptičicama ili npr. među psima. Psi su iznimka utoliko što, kada su svi u svojim kavezićima, slobodno lutaju iz sobe u sobu – jer su im ostali gosti smješteni van dohvata, a ne bi vjerovali koliko ih veseli društvo drugih životinja, odnosno, pasa!

Psi se pak redom prema životinjama u kući ponašaju bitno različito nego prema životinjama iste vrste vani – ne naganjaju ih, odnosno, premda su im visoko van dohvata, ne pokušavaju ih dosegnuti, već ih prihvaćaju kao dio kućanstva.

U slučaju da neki pas iznimno reagira preznatiželjno spram cvrkuta ili šušnja odozgora, udaljava se iz te sobe, jer se uvijek primarno misli na sigurnost i udobnost svih gostiju.:-)


Vjeko – afrički tvorić


Vjeko pajki <3


Par tigrica na čuvanju – Blue i Grini


Bobica i Tara u igri

 
nema komentara

Objavljeno u kategoriji informacije, novosti, općenito

 

Zalutali psi, čipovi i markice

05 Svi

Dragi svi, s obzirom na nedavna događanja u „Duheku“ i vraćanja znatnog broja zagubljenih pasa doma, u ovom postu bih se malo osvrnula baš na tu temu, i pozabavila načinima njihova vraćanja doma, kao i načinima prevencije da se to uopće dogodi. Stoga se nadam da će sljedeći post u mnogočemu biti od koristi, bilo ljudima koji su pse izgubili, bilo ljudima koji su pse našli. Ipak, ovo pišem u nadi da će ponajprije koristi imati sami psi, čiji vlasnici možda poslušaju pokoji koristan savjet u vezi označavanja psa i lakšeg povratka u slučaju da se ikada, iz bilo kojih razloga, izgubi.

Naime, bez obzira na, u Zagrebu relativno dobro riješen sustav zbrinjavanja pasa lutalica i pasa koji imaju vlasnike, ali su se izgubili, zalutali su psi relativno čest prizor, posebice u proljeće i jesen, kada se najveći broj nesteriliziranih kujica tjera, pa dečki krenu za mirisima. Tako se nerijetko u tim periodima, posebice na mjestima gdje se šeće i skuplja više peseka, poput livadica i parkova za pse, lako susretne i pokoja pridošlica – najčešće s ogrlicom, ali bez gazde.

Svi smo pritom, mislim, dobro upoznati sa procedurom i sustavima čipiranja pasa te provjere čipova kod veterinara, kao i sa „Izgubljeno-Nađeno sistemom“ S.U.Z.E (Savez Udruga za zaštitu životinja grada Zagreba). Sve je to divno i hvale vrijedno, te svakako spašava mnoge živote i osigurava ponovne dirljive susrete zabrinutih vlasnika i izgubljenih pasa, no taj sustav ipak nije savršen.

Sustav čipiranja, koliko hod hvale vrijedan, nije dovoljan baš u svim situacijama. Naime, što kada se nađe pesek, a vi ili neki drugi prolaznik nemate npr. dovoljno vremena za odvesti psa veterinaru radi očitanja čipa jer ste, primjerice, baš na putu za posao? Ili – što je ujedino najčešći scenarij, ako pitate nas iz „Duheka“ o iskustvu – slučaj ako nađete peseka, a baš je nedjelja popodne ili neki praznik, pa niti veterinari, niti S.U.Z.A ne rade, a psa ne možete uzeti k sebi doma, jer ga vaš pas, posebice ako je dečko, jednostavno ne namjerava tolerirati u svom stanu, pa čekanje do sutra na sigurnom nije opcija?

Možda niste znali, ali ako nađete psa npr. tijekom vikenda, opcije su vam dosta ograničene. Ako vam se pesek smili i odlučni ste vratiti ga doma, ako ste te sreće da ste psa našli u prijepodnevnim satima, na konju ste, jer osim kvartovskih veterinara, koji mahom svi rade subotom do 14-15 sati, imate i Veterinarsku stanicu grada Zagreba u Heinzelovoj, nasuprot faksa, koja subotom radi od 08 -13 h, te nedeljom od 08-12 h!

No, ako poput nas u „Duheku“, imate običaj pse nalaziti subotom ili nedeljom popodne ili navečer – niste baš na konju, već ste vjerojatnije pod njim, pa je samo pitanje afiniteta kako ćete se narihtati da vas gazi… :-D  Evo i zašto – odlučite li se psa, naime, odvesti na hitnu službu, jedinu otvorenu u tom periodu na klinikama veterinarskog fakulteta, također u Heinzelovoj – bojim se da, osim šetnje, nećete obaviti ništa. Naime, tamo premda imaju očitavač čipa – nisu umreženi pa osim što mogu utvrditi ima li pas čip, ne mogu ništa više. Tako da, osim šetnje koju ste baš riješili sa nađenim psom, i dalje ostajete u istoj poziciji – vi, pas, cesta i velik upitnik nad glavom.

O, da. I pokoji konj. :-D

Zovete li pak S.U.Z.U, puni nade u spas i svoj i pseći, imajte u vidu da i ona ima slično radno vrijeme, dok nedeljom i praznicima ne radi. Uopće. Ni na mailu.

Osim toga, ni čip kod njih također nećete moći očitati jer oni tamo čipove ne očitavaju, već to rade veterinari, no zato oglašavaju izgubljenog peseka i rade puno drugih dobrih stvari da se pas sretno vrati kući, dok neka momentalna identifikacija ipak nije opcija.Psa svakako treba pokušati zadržati, poslikati i oglasiti na S.U.Z.I., o čemu možete sve pročitati na SUZINIM stranicama, i ljudi će vam rado pomoći, no ponavljam, nekog instant –rješenja nema.

Dakle, našli ste psa za vikend popodne ili za blagdan i, osim ako ga ne možete primiti k sebi doma i čekati sljedeće jutro, ne možete učini baš bog-zna-što. Opcija je uvijek i hitni poziv nekom od privatnih veterinara koji imaju ustrojenu hitnu službu, poput „Fizioveta“ u Zvonimirovoj, „Bube“ u Selskoj, „Goldi“ u Tomašićevoj i, zapravo, dosta drugih diljem grada – no uz napomenu da se hitni dolazak naplaćuje u prosjeku oko 100 kn, premda je samo očitavanje čipa besplatno. Kako je masa ljudi i inače, čak i onih sa psima, i radnim danom i kad sve ide kao po loju, zapravo sklonija odšetati od izgubljenog psa nego se baktati s njim po veterinarima – plačanje posebnog dolaska veterinara je ipak nešto manje vjerojatnija opcija.

Možete, nakon svih tih muka, odmahinuti rukom i misliti si „Ma taj je ziher negdje tu doma“ ili „Odvest će ga netko drugi“ – ali, zapitajte se, što da se radi o Vašem psu? Svakako biste željeli da ga netko uzme k sebi do jutra!

Mala, uz temu vezana, anegdota – mi smo nedavno imali epizodu sa navečer, za vikenda, nađenim Oskarom, mješancem terijera, pa potom i sa dva druga, veća psa.

Prvonađeni Oskar je prvo bio prisiljen sa mnom u podužu šetnju – jer nemamo auto – do veterinarskog faksa na hitnu službu zbog očitavanja čipa, gdej sam i doznala iz prve ruke ovo o čemu pričam – čip ima ili nema, sasvim je svejdeno, jer nisu umreženi da nađu vlasnika. Oskar je potom otišao k meni doma jesti, nakon čega sam ga stavila u njegov pasji krevet, i onda ga ujutro opet vukla u Heinzelovu – ovaj put preko puta, u ambulantu za male životinje koja – blagoslovljena bila! – radi nedeljom do 12h! Potom je Oskar otišao doma, gdje ga je dočekala gazdarica sva u suzama, nakon cijelonoćnog traganja za njime!

Da ga nismo pak mogli uzeti k sebi, zbog npr. drugih muških pasa na čuvanju kod nas, ne znam uopće što bih napravila a da psa ne ostavim na cesti.

Zato, sada ono najvažnije za cijeli ovaj post i moju prodiku: dragi ljudi, vlasnici pasa, molim vas najiskrenije – napravite svom psu markicu sa imenom i brojem telefona! OBAVEZNO!!!

Gdje se takva pločica može nabaviti? Ima ih doslovno svugdje – npr. na Maksimirskoj, u brusioni u sklopu Name na Kvatriću i na Trgu, u Bauverovoj, po centru – Stara Vlaška, na Trešnjevci i, općenito, po cijelom gradu, u više-manje svakoj brusioni gdje izrađuju i ključeve, graviraju imena isl.

Cijena izrade takve markice u prosjeku iznosi 50 kn, ali se isplati svake lipe, bez obzira ima li vaš pas običaj bježati ili ne! Koliko god miran, poslušan i privržen bio, svatko može odlutati – bilo za mirisom, u trku za macom, bilo uplašen nekom iznenadnom bukom, bilo iz čiste dosade iz dvorišta – i izgubiti se. Pritom se možete odlučiti i za jeftiniju varijantu privjesaka koje možete kupiti i u Pet centru, i koji ima malo spremište za papirić sa adresom, no to vam ipak ne bih preporučila, jer nisam vdijela niti jedan koji bi proživio dulje od par dana na prosječnom psu… Jednostavno ih ili izgube ili se potragju, ili je navoj slab, pa se otvori i papirić s imenom i podacima samo nestane… I takvih smo se pasa naudomljavali, sa polovičnim strganim privjeskom, vjrujte mi…

Vaš pas je sigurno čipiran, no to vam je, kao što ste se čitajući ovaj post vjerojatno uvijerili, ponekad od male koristi. Zasigurno ste i sami u šetnji s njime sretali ponekog lutalicu, no da li ste ga ujedino, baš svakog, i vodili veterinaru radi provjere čipa? Ili ste, nakon što se vaš pas pozdravio s njime, odšetali svojim putem? I nise jedini! Većina je reakcija baš takva! Ne zato što ljudi ne vole pse, ili im ne žele pomoći, već češće zato što silom prilika ili nemaju vremena ili nemaju mogućnosti psa voditi na očitavanje čipa. Tako zalutali pas ostane nepotrebno na cesti, riskirajući da strada u prometu, u sukobu sa drugim psima ili sl.

Dakako, ima i vlasnika zalutalih pasa koje nije zaista briga, koji teško da će ikada investirati čak i 50 kn za izradu markice, ali oni trenutno nisu tema ovog posta – govorim o ljudima koji vole svoje pse i brinu o njima – poput vas, koji redovito čitate oveaj blog, i poput našeg slučaja s Oskarom!

Koliko god, dakle, čipovi itekako imaju svoju vrijednost i svrhu – kada pas ima markicu s imenom i brojem telefona – svatko mu je daleko skloniji pomoći! Prolazniku je lakše zastati i nazvati broj s markice te malo pričekati da dođe vlasnik, ili psa odfurati doma kada zna gdje stanuje, nego voditi ga kod veta radi očitanja čipa! Posebno ako se pas nađe negdje gdje veterinara nema posebno blizu, npr. usljed Maksimira, na obroncima Medvednice, ili igdje drugdje kada veterinar ne radi!

Zato – imate li psa, svakako mu dajte napraviti i markicu! I vi, i on, i nalaznici u slučaju da se pas izgubi, ćete biti puno mirniji, sigurniji i sretniji!

Primjeri ogrlica s markicama s imenom i brojem mobitela

: