RSS
 

Mali maksimirski dom čudnovatih stvorova u očekivanju proljeća

08 Velj

 

Tiho i mirno nedeljno jutro prekida tek cvrkut ptica; s prvim proljetnicama budi se sav život, a kosovi skakuću vlažnom zemljom u potrazi za hranom i, čini se, proljećem!
Dani su se netznatno produžili i prve zrake sunca proviruju kroz prozore, obećajući prekrasan dan; zimski kaputi na vješalicama, da mogu, već bi poprimili umoran izraz – čini se da njihovu vremenu dolazi suton.
Ako se u to vrijeme zateknete u maksimirskom kvartu, i krenete Mašićevom ulicom do pekarne na uglu, mogli bi upecati lagani croassan od čokolade i spustiti se Rendićevom ulicom, u smjeru Maksimira.
Mogli bi zaključiti kako je ovo savršeno mirno i sunčano jutro kao stvoreno za šetnju, udahnuti punim plućima i s osmjehom na licu zastati na trenutak kako biste se divili grmovima ruža s druge strane ulice, na kojima se već nadziru prvi svijetlo-zeleni pupovi…
Zrak je kristalno čist, kao i vaše najudobnije traperice, jakna i cipele; vaša tek razbuđena osjetila i svijest, croassan u ruci, tek kušan…
Ako ostanete na tom mjestu još samo koji časak, uživajući u svemu što vas okružuje…
….mogli biste se naglo trgnuti, iznenađeni jakim treskom vrata do vas…
…pola sekunde kasnije, ako vam se refleksi još nisu probudili, mogli biste se naći i prekriveni dlakavim daščućim stvorovima, izluđena pogleda i isplažena jezika…
…a ako ste i dalje još uvijek na istom mjestu, sleđeni šokom, mogli biste ostati i bez croassana…
…a pola sekunde nakon toga, mogli biste svjedočiti i pojavi  još jednog strašnog stvora – urlajuče strahote crvenih očiju i probušena nosa, raskuštrane tamne kose – i povjerovat u legende o undead – ima u trenu….
Dakle…dopustite mi da se predstavim…sebe i četvoronožne članove našeg kućanstva…:D…Istina, njihov broj i vrste variraju, ali većinom ih je dovoljno da istjeraju očne jabučice znatno više vam iz snenih okeca nedužnih prolaznika, kada banemo van kao da nas je netko prvo sakupio na hrpu, pa naglo, sve odjednom torpedirao van…Doslovno, samo odjednom ispadamo s dovratka, parajući jutarnju tišinu i mir u trku prema livadici…:D
Proljeće još možda i nije savim tu, ali mi smo svakako već dobrano u odboru za doček, rame uz rame s jaglacima, visibabama, zumbulima i šafranima, čije bijele, žute, ljubičaste i šatirane glavice namjeravamo uskoro potražiti u Maksimiru. Danas ćemo se, međutim, još držati pošljunčanih staza; sunce je otopilo smrznutu zemlju i sve je na vodi, a sudeći prema stanju na livadici i sveprisutnom blatu te mekoj zemlji, najveći praščić od svi – Lisa - će biti oduševljena!

Puno lijepih pozdrava svima, i – do čitanja!:)

 
nema komentara

Objavljeno u kategoriji novosti

 

Komentirajte